Sedmični komentar

Svašta se ovo zadnjih dana napisalo i ispametovalo, tako da ja nemam nešto posebno dodati od sebe, jer ima dosta pametnijih glava od moje i dosta dužih jezika od moga. Međutim opet moram nešto kazati, prije svega da ovaj moj blog ne zamre, a drugo zbog toga što stvarno imamo problem kojeg uveliko zaobilazimo, a taj nam problem prouzrokuje mnogo drugih, sličnih onome od prošle sedmice u Sarajevu ili problemi koji nam se svaki bajram javljaju kada nam naša omladina uz flašu i čašu bajramuje. Mi se uglavnom samo bavimo analizom, malo ko daje konkretna rješenja, a skoro niko ne radi da se stanje popravi, a da bude još gore oni koji i pokušaju nešto popraviti i uraditi ubrzo postaju mete svakojakih potvaranja i optužbi, jer ne rade u skladu sa sistemom, a sistem znamo kako funkcioniše...NIKAKO!!! Problem o kome hoću da kažem jeste to što naša omladina nema alternativu, prepuštena je svima koji žele da ih iskoriste, a ponajviše samim sebi, kafani, ulici, drogi....Upita li se iko, a šta smo mi to uradili kako bi našoj omladini pružili mogućnost da dadne svoj doprinos i zadovolji svoje potrebe? To pitanje bi trebalo prvo postaviti i na njega odgovoriti, pa tek onda osuti rafalom kritike i osude. "Ubolo" me danas na džumi ona osuda i šta još ne u vezi događaja u Sarajevu od prošle sedmice, a znam da se od strane onih koji tu osudu napisaše i dadoše da nam se lijepo pročita sa mimbera ne radi skoro ništa da bi se toj našoj omladini pružila mogućnost da se ispravno vjerski poduče. Ima nekih pojedinačnih pokušaja, ali program kojim će se iskoristiti potencijal najjače karike društva ne postoji, nažalost. I opet da bude još gore oni koji pokušavaju da nešto po tom putu urade obično budu sputavani od onih koji bi to prvi trebali podržati, a izgovori za to su više nego smiješni. I dok god je tako imaćemo mi još "terorista", ali isto tako i propalica, drogeraša, razbojnika, kriminalaca..., a oni koji su za to najodgovorniji će i dalje ČUVATI ISLAM, ali samo za sebe.

Jest da sam za one oktobarske zakasnio malo, mada o njima i ne mislim govoriti, jer su bili kao i obično bezveze i svaki put sve više razumijem one koji u tom cirkusu neće uopće da učestvuju. Namjera mi je da koju (valjda pametnu) kažem o ovim decembarskim "k'o fol" izborima. Nažalost, malo toga se ima kazati pozitivno. Ne zbog toga što o tom pozitivnom nećemo da govorimo, nego što tog pozitivnog skoro da i nema. Na onim oktobarskim smo, ako ništa, vidjeli bolju predstavu za ovaj narod, tako da će mnogi i dalje misliti da ćemo nekada izabrati bolju vlast. Ali ovi decembarski su stvarno zakazali, počevši od izbora kandidata pa do verifikacije izbora. Posebno se gledala pogodnost kandidata, jer nama stručnost već odavno ne treba. Najbolje se čovjek u to uvjeri kada to na svojoj koži osjeti. Nije ni čudo kada znamo da glavnu riječ vode (većinom) oni koji su odrasli i školovali se (valjda) u vrijeme kad se govorilo da nema Boga. Takvi i danas ČUVAJU ISLAM, ali samo za sebe. Jerbo onaj "stari islam" je bio najbolji, kad se nije ni u džamiju toliko išlo, kad su samo ONI mogli lafiti o propisima, jer drugi nisu ionako znali ništa, a i ako su htjeli šta da nauče to su radili u tajnosti kako ne bi ONI to saznali i u tome ga spriječili, kao što i danas pokšavaju. Čast onima koji su i tada živjeli za vjeru a ne od vjere, ali nažalost takvi su i danas po strani, ne svojom voljom, jer su oni drugi samo učvrstili svoje položaje. Ipak se nadam da će biti bolje, ali tek kad nam odu oni koji bolje i ne znaju.

Vjerovatno mnogi od nas Boga mole da se u ovom teškom vremenu ne razbole. Kako zbog toga što to itekako košta, tako i zbog toga što je naše zdravstvo (kao i sve druge grane društvenog života) spalo na niske grane. Nije problem samo u njihovoj stručnosti nego je problem više u njihovom moralnom padu. Mislim da će se većina građana ove jadne nam zemlje složiti sa mnom, jer se svako od nas zatekao nekad kod "ljudi u bijelom" i na svojoj koži imao priliku osjetiti (ne)kvalitet zdravstvene usluge. Čast izuzecima, kojih ima, mada takvih malo poznajem, vjerovatno zbog toga što sam, hvala bogu, dobrog zdravlja, ali dosta je onih koji su davno zaboravili onu zakletvu koje se k'o fol svaki zdravstveni radnik treba držati. Uzimanje novca za pružanje usluga je naša svakodnevnica, a prigovaranje pacijentu i kritika na njegov račun također. Ispade jadnik kriv što se razbolio pa napravio posao onom jadnom doktoru koji eto mora danas nešto i uraditi. Pogledajte koliko samo pauze traju, da ne govorim o stručnosti, jer ipak nisam tome dorastao. Ima tu i naše krivice. Malo je onih koji ne stavljaju doktoru paru u džep, a znamo da nam to naša vjera ne dozvoljava, a ako ćemo pravo to je i po ovom zakonu zabranjeno. Malo nas je spremno se žrtvovati i boriti se za svoja prava u ovoj oblasti. Hvatali bi zmiju tuđim rukama i najbolje bi voljeli da se to samo od sebe sredi i da nas niko ne dira. Ovo dana je u toku štrajk zdravstvenih radnika u našem kantonu. Možda je i završio, ne znam jer im nisam odlazio. Mislim da sam ovim rekao šta mislim o tome. Neka ljudi traže veće plate, ali neka ih i zasluže, a ja Boga molim da meni i mojoj porodici sačuva zdravlje, bar dok ovi ne prekinu sa štrajkom.

Htjeli ili ne htjeli priznati, činjenica je da nas ovi naši susjedi ne vole baš puno. Lakše je reći da nas mrze, ali eto oni stalno vele da nije tako, a mi još gori pa im to i povjerujemo. Naravno nisu svi isti, neki nas mrze malo više od ostalih, pa prozbore koju protiv nas, udare nam na obraz i na vjeru, a ne prezaju ni od fizičkog napada, što na svojoj koži osjeti svaka naša generacija. "...Jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Imranova porodica, 118) Da li imamo pameti svaki dan se uvjeravamo. Ali čast izuzecima. Uglavnom, neki dan slušam vijesti, kad neki biser (bolje rečeno duduk) iz RS-a, koji je sad izabran da bude tamo neka čivija ispred onih jadnika Hrvata (stalno plaču da su ugroženi)veli da mu je prvi zadatak borba protiv islamizacije ovih prostora. Baš me interesuje šta pod time podrazumijeva, mada eto on k'o fol nema ništa protiv islama. Vjerovatno onog islama kojeg su naši Bošnjaci skratili na najuže granice, kao što su i "anam oni" svoju vjeru skratili. Gode njima muslimani koji zajedno s njima mogu i na pivu, a njihove hanume zajedno s njihovim damama na teferiče, pa i u kolo jal kakvu drugu narodnu igru. Takvu jednu ima on i "uza se". Smetaju mu sigurno onolike džamije što se nanovo napraviše, čak i tamo gdje ih nije nikad bilo. Ko im je kriv pa su nas dirali i ruši li nam one što smo imali. Sve bi oni njih i danas bagerom obradili, a to što onolike krstove nađiđaše po našim brdima niko ne spominje. Niko ne spominje što našoj djeci u školama otvoreno dijele kršćansku literaturu, osobito za vrijeme božićnih blagdana. Kad Djed mraz (Sveti Nikola)dolazi među bošnjačku i krsti ih onako "džematile" to nikome ne smeta. Jehovini svjedoci i druge kršćanske sekte i skupine svakodnevno i javno djeluju na pokrštavanju nas "bezbožnika", i niko da o tome javno progovori. Glavno je da su oni ugroženi i obično mi ih ugrožavamo, a znamo šta se desilo kad su njihova braća po vjeri počela pričati o ugroženosti početkom devedesetih. Samo nisu sada devedesete i neka se dobro pripaze da ne bi stvarno postali ugroženi. P.S. Vezano za sliku. Mislim da slika govori više od svih ovih mojih riječi o kakvom se čovjeku (ako to i jeste) radi. Ja sam gledao da izaberem jednu od onih ljepših.

Kakav je danas vakat nije ni čudo što nas svakojaki strahovi obuzimaju. Te nas strah da nećemo imati šta jesti SLJEDEĆI MJESEC ILI GODINU. Sikiramo se da se neće otopiti onaj onoliki led pa da nas neće potopit ta mnoga voda koja će se sakupiti. Strah nas da nam neće nafte i uglja nestati pa ćemo morati opet na konje i magarce. Bojimo sa da nam kakva roda ne donese kakvu boleščuru, jal da nam krava ne počne budalesat' ili ne daj ti Bože, da nam kakav terorista ne upadne u autobus ili na pijacu pa da ni krivi ni dužni nastradamo.

Neki dan čitam da neki advokat kod nas u Bosni prouči nešto na arapski prije nego počne izlaganje na sudu i eto ti belaja, odmah se ljudi prepali. Vele eto im šerijata, kao da se u šerijatskoj državi svakodnevno primaju porcije batina bez obzira bio čovjek kriv ili ne. Eto i tog se ljudi boje.

S druge strane nabasah na neku drugu vijest o tome kako djeca u Bosni rađaju djecu, ili bolje rečeno koliko te "djece" ubije još nerođenih insana, jer sramota je roditi takvo dijete, a nije ga sramota "napraviti" (da izvinete na izrazu). Ali neka, hoćemo mi da smo napredni, samo što naprijed ne idemo glavom i mozgom, nego obično idemo stražnjicom ili čime već drugo i onda se upitamo zašto nam je sve ovako nakaradno. Ali zato se opet bojimo da nam oni sa zapada neće naći neku falinku u zakonu pa da opet bez viza ostanemo, a ne bojimo se što nam naša mlađarija ode u nemoral.

Vjernik nema takvog straha. Naravno ponekad se nasikira, ali to je daleko od straha. Nasikira se kad vidi toliku nepravdu, a nije u stanju da nešto učini. Boli ga što ga ni krivog ni dužnog svrstaše u najveću ološ, samo zbog toga što neće da živi onako kako bi to drugi htjeli, nego hoće da živi onako kako to od njega Gospodar njegov traži. Krivo mu je kada ga neko ko i ne vjeruje u Boga uči kako se treba tom Bogu ispovijedati i kako druge Njemu pozivati. Eto trebali bi Mu se moliti i u Njega vjerovati samo dok smo u kući jal' u džamiji, a na poslu i u društvu nije kulturno o tome zboriti. Zato se ne treba čuditi lopovluku na sve strane kad su ljudi svoju vjeru kod kuće ostavili.

Moj Bože, ponekad se pitam da li je istina ono što vidim, da hiljade naših Bošnjaka vjeruju da postoje vile i čarobnjaci. Što misle da njihove probleme može riješiti neko drugi tako jednostavno i tako bezbolno. Ne mogu sebi doći i povjerovati da ima takvih koji su ubjeđeni da bez truda, zalaganja i ulaganja čovjek može postići uspjeh i svoje probleme savladati. Mislio sam da je „prodati maglu“ nekome fora, a sada vidim da je to istina. I opet kome je prodaju, nama koje nisu opametile tolike žrtve i stradanja. Prodaju nam je iznova i iznova i mi i dalje imamo toliko kandidata za novu budalaštinu pa i za ovu koja nam se pakuje u flašu vode koja je nekom magičnom energijom oplemenjena da riješi sve naše probleme, mimo problema sa zubalom. Došao frajer da nas pomogne huškajući nas jedne protiv drugih, kao da nam toga fali. K'o fol "oni" došli za vrijeme rata da bi nas zavadili. A gdje je on bio kad je narod kojeg on budalama napravi krvario i ubijan bio. Sigurno je negdje provodio vrijeme trljajući nečije (obično ženske) dijelove tijela. Zašto nije tada došao i svojim magičnim trokutom opalio po "anam' njihovim" tenkovima, haubicama i raznim drugim oružjima. Lahko je sada pričati i govoriti ružne stvari o onima koji ovdje natopiše zemlju svojom krvlju, tražeći šehadet i braneći nas od din dušmana. A načuditi se ne mogu našem narodu koji mu sve to vjeruje. Moj bože, zar smo sa vjerom toliko slabi pa ne vidimo gdje nam je izlaz. Džamije su nam prazne, Mushafi pod prašinom ili na kakvoj visokoj rafi, a jezici znaju spomenuti Allaha vrlo često ali u pogrdnom kontekstu. Dok s druge strane vidimo kako se danonoćno tiskaju i guraju pred Zetrom ne bi li „sa lahke strane“ zbavili za sebe komad „bereketa“ (tačnije rečeno prokletsva) koje nam nudi nepoznata faca došla sa „kraja svijeta“. Ne zna bošnjo da mu ispred kuće svaki dan protiče rijeka bereketa u kojoj se tako jednostavno očisti, jadnik slijep i pored očiju pa se ode kupati u bari punoj pesinluka i prljave vode. Što se onako ne guraju na sabah ili na koji drugi namaz. Zar ne znaju da odlaskom na Sabah namaz čovjek dobije „pozitivne energije“ koju u Zetri neće dobiti pa makar i stotine puta tamo bio. Ali zato u Zetri dobije nešto drugo, nešto što ni on sam ne zna šta je, ali eto ipak je nešto. Sebe će ubjeđivati da je nešto dok na kraju ne skonta da je je ispao budala, jer je to nešto bilo ništa. K'o kad bi djeci birvaktile stariji govorili da će im kupiti „šareno šmigalo“ kad odu u čaršiju. Ali ni tada neće priznati, jer je po običaju tvrdoglav i da bi se popravio treba da ga neko dobro odalami, a šta li će ga ovaj put odalamiti vidjećemo, jer fitna (iskušenje) je kao nevrijeme, tek kada prođe znamo kakvo je bilo. Pametan će se čovjek od nevremena skloniti pod kakav krov i na sigurno, a onaj koji sa pameti nije dobar izaći će da eto vidi hoće li koji grom i u njegovu avliju složiti.

Ne mogu a da se na naljutim. Znam da šteti zdravlju, ali ne možeš u ovom vaktu da se suzdržiš. Ono neki dan u Livnu me baš naljutilo. Čovjek ne zna šta bi. Mislio sam da je objekat izgrađen na tuđoj zemlj,pa se nisam toliko uzrujavao, mada je i budali jasno da se radilo o provokaciji, sve da je i bilo tako. Jer uraditi to u vrijeme mjeseca ramazana je bilo stvarno podmuklo. Ali šta i očekivati od njih, koji nam čitavo vrijeme, a naročito u ratu, a i poslije, podmuklo uvaljuju niske udarce. Nije ni čudo što ih mnogi bošnjaci mrze više nego one druge ćafire. Uglavnom, čovjek ljut, a da uradi nešto nemoćan. Eto ako ništa bar da nešto napišem kao osudu svega toga i da zamolim dragog Boga da svima nama, a posebno tom narodu dadne snage da izdrže i da se izbore sa prokletnicima. A onim duducima, koji nose naša imena, neka dadne pameti da se sklonu i bar ne smetaju onima koji bi se borili za svoju vjeru i svoj narod, ali na način da ne šteti drugome, kao što nas i uči naša plemenita vjera.

Evo i ovaj bajram na izmaku. Ne mogu da kazem da je prosao kao i svi ostali jer nije tako, ali svakako nije bilo lose. Nisam od onih koji su bas osjecajni, pa sve primam nekako umjereno i tugu i radost, tako i sa ovim bajramima. Mozda zbog toga sto nemam lijepih uspomena o tome, a ni losih doduse, pa mi sve nekako svejedno. Zato gledam svojoj djeci da omogucim da imaju lijepe uspomene, jer njihova radost je i moja. Kolaca je bilo i previse, a i mesa takodjer. Danas bilesi bi i pecenja jer cudna je ta nafaka. Jeste da sam se nacekao jer je dogovor bio da se u podne dodje, ali kako to obicno biva sve se odgodilo za koji sat, sto je malo bacilo sjenu na citav dogadjaj. Uglavnom dobro je proslo, da Allah nagradi organizatore. one koji su im pomogli sve to realizovati, a i pojesti.

Pravo sam zapostavio ovaj svoj blog. Prodje vise od godinu a ja nista ne nasvrlja. Za ovo vremena sam promijenio mjesto boravka, vratio se na rodnu grudu, kupio nesto kuce,ostao bez posla... Medjutim drago mi sto se u nasem selu napokon poce klanjati svih 5 vakata, jest da je bilo frtutme i da sam ostao bez posla, ali jedan ovakav dan vrijedi mnogo. Kao da je selo ozivjelo.

Uh što se sve nešto čudim i nikako se načuditi.

Opet ja neki dan kao i obično otišao u Kuršumliju na Podne namaz, kad poslije neki jarani hoće da šta god popijemo, pa svratimo u Ćabrinu kafanu na kahvu jal čaj, a kad tamo imaš šta i vidjeti, veći džemat nego što je bio u džamiji i što je najčudnije sve su to ljudi koji su jednom nogom u kaburu. Hajd' da su oni bili nešto zauzeti pa ih nema u džamiji nego ljudi razbacili šaha i talve, a za ezan takvi ni ne haju. Ali  nije poenta u njima, jer kako to naš narod kaže "star se vlah ne turči", nego mi naumpade ova naša omladina, koju šejtan lijepo odradi na jednu foru, pa kad dođu u godine ovih staraca onda im priča drugu priču.

Mlad čovjek danas obično kaže da treba malo da se proživi na ovom svijetu, pa kad ostari onda će se on povući i vratiti vjeri, ali koliko i danas vidimo, onaj ko je znao za Allaha dok je bio mlad, takav i u starosti zna za Njega, a onaj ko u mladosti bude uživao (ako se to može nazvati uživanjem) obično završi kao i oni starci u Ćabrinoj kafani igrajući šaha i talve, jer to jedino i zna pošto je život proveo u igri i zabavi.